"Пут који се крчи кроз Незнан гледамо да буде прогресиван , истинит , да буде искрен.

То је пут традиције и срца и он је сушт супарник новом добу."


26. 4. 2010.

Daydreaming Vision

U srpskom jeziku, izraz daydream je referentan dremkanju ili sanjarenju preko dana. Većina ljudi ima problem sa dremanjem preko dana, misleći da je to čisto gubljenje vremena. Medjutim, po ubedjenju odredjenih psihologa i umetnika, „Daydreaming“ koncept podstiče kreativnost i ljubav prema drugim ljudima. Relaksirano sanjarenje preko dana nam dopušta da se oslobodimo svakodnevnih problema, koji nam uzimaju toliko vremena, i totalno opušteno, polako upadamo u najlepše fantazije – gotovo meditativna sanjarenja.

Moje lično interesovanje za ovu vrstu trošenja vremena je počelo kada sam pored gomile slika kojima zatrpavamo jedni druge svakodnevno, ugledao trenutak života, fantazije, sna… Naime, spavao sam na fakultetu. Posle toga sam krenuo svesno da spavam na najrazličitijim mestima i shvatio da na taj način mogu da doprem do najlucidnijih ideja.

Ono što razlikuje snove koje imamo preko dana, od snova koje sanjamo noću je atmosfera koja nas okružuje. Naime, preko dana su svi ljudi u nekoj akciji (posao, studiranje, šetnja…), dok noću većina ljudi spava. Upravo se ta razlika u aktivnosti svih ljudi odvija zbog smene dana i noći. Najjednostavnije predočeno – dan donosi pozitivne misli i pokreće na rad, dok mrak spušta atmosferu uvlačeći nas u dubine nesvesnog, sa kojima često ne možemo da izadjemo na kraj, ukoliko se ne probudimo…

Ovaj način odmaranja je u mnogo čemu uticao i na moje kompozicije, jer sam shvatio da je najveća umetnost slediti ličnu intuiciju, van okvira teorije i intelekta. Jedino se intuicija zdravo bazira na veštinama i znanju koje usput pokupimo, jer je ustvari toga oslobodjena. Shvatio sam da je sve lepo: i ovaj tekst, i prosti funkcionalni akordi, banalne melodije, kao i kompleksne, kao što je život kroz sanjarenje krajnje jednostavan.

“Don’t sleep – Daydream”

Performans - "Slikar i sedam žena"

Osnovna ideja ovog performansa bila je da na bini imamo muzičare i slikare koji bi zajedno sarađivali u izgradnji muzički i vizuelno upečatljivog dela. Sama ideja nama nije nova, jer je nastala iz one koju smo radili godinu dana pre ovog performansa, s tim što je način izvođenja ideje bio vidno drugačiji. Umesto akustičnih instrumenata i jasno oblikovanih kompozicija više ambijentalnog karatkera, imali smo ceo bend, sa dosta "buke", a umesto jednog slikara i sedam slikarki, koji su svaki za sebe slikali na osnovu muzike, imali smo dvoje koji su bili zaduženi za ocrtavanje karaktera muzike na jednom velikom platnu ispred same bine.
Za ovaj pristup smo se odlučili kako bi dobili drugačije rezultate - svaka slika je bila drugačija, i na svakoj se jasno mogao ocrtati karakter muzike pod čijim su uticajem slikali, kao i individualni stil autora. 
Performans je održan u velikoj sali SKCa u Beogradu, 16. juna 2009.


isečak sa performansa "slikar i sedam žena". naziv kompozicije je "sve ili ništa"

21. 4. 2010.

Performans "Kosač" - nastavak



Slike sa tonske probe i nameštanja. Bio je to lep dan za bleju na travi ispred SKC-a.





dex, naš ćale, i miša savić


20. 4. 2010.

Performans "Kosač"







Od nečega se mora početi na blogu. Kako svoj prethodni članak, pod nazivom "nekako" i ne smatram baš pravim člankom, odredili smo da probijemo led nečim malko starijim, ali nama i dalje aktuelnim. Kako se i pre i posle ovoga dešavalo dosta stvari (kako zabeleženih, tako i nezabeleženih) bilo bi nemoguće da pokrijemo sve, tako da ćemo vaditi neke highlight-ove. 
Ovaj performans je svakako bio jedan od njih. Održan je uoči legendarnih Aprilskih susreta u SKC-u. Evo šta je pisalo u SKiCi (zvaničnom glasilu skc-a) za taj mesec: 

Pavle Popov: Kosač, koncert/performans  
Povratak prirodi i lišavanje svih mehaničkih sredstava u ljudskom životu dugogodišnji je san mnogih ljudi (ekologa i sanjara uopšte), uglavnom neostvaren. Poznat je taj osećaj nepripadnosti gradskoj sredini i čežnja za prirodnim skladom, i mnoga su dela bila posvećena upravo tom jednostavnom cilju – povratku prirodnim vrednostima. Ali, koliko bi taj cilj bio izvodljiv za sve ljude koji bi tako nešto poželeli? Ta ideja može ostati samo san. Blagim pomeranjem same vizije takve ideje, može se naći način da se to i ostvari. Potrebno je samo malo mašte. 
Učestvovali su, kao i obično, isključivo naši drugari i poznanici iz škola i malo šire. Po redu, to bi glasilo:
Pavle - kompozitor, svirao je na ozvučenoj kosi, po sopstvenoj zamisli;
Aleksandra Bengin - čelo;
Ivo Igrutinović - električni klavir;
Nenad Spasić - akustična bas gitara;
Danica Vujošević - nedefinisani žičani instrument (delo Zorana Mirkovića);
Marko Radeta - gitara;
Andrija ... - bicikl;
Tomislav Marijanović (koji je sedeo iza žbunja) - didžiridu, truba
...ja sam bio na flauti. 
Čovek koji se vidi za miksetom je Miša Savić - Mipi, kompozitor, naš profesor, i lik koji je omogućio da se ideja za "Kosača" ostvari (kao i mnoge druge ideje). 


kosač - travnati plato ispred skca - 16.jun.08. - isečak