"Пут који се крчи кроз Незнан гледамо да буде прогресиван , истинит , да буде искрен.

То је пут традиције и срца и он је сушт супарник новом добу."


24. 5. 2010.

Endless Summer

Endless Summer je kompozicija koja je nastala pre skoro dve godine, i samim tim nosi sadržaj koji je izvan onog osnovnog, muzičkog, kako zbog same svoje istorije i nastanka, tako i zbog trenutka u kojem se nalazim trenutno kao umetnik. Od obične melodije koja mi je pre dve godine pala na pamet kao način da izrazim ono što osećam, rodila se cela priča koja je zahtevala da bude ispričana, jer sam osećao da kompozicija ne bi bila potpuna bez toga.

Endless Summer, "beskrajno leto", predstavlja osećanje koje često osetim za vreme leta - kada sunce koje sam tokom godine željno očekivao prestane da bude interesantno i uhvatim sebe u neizrečenoj želji: da se leto što pre završi. Dešava se da ubrzo nakon te misli ispravljam sam sebe i ubeđujem se u to da je leto lepo i da nema razloga da priželjkujem nešto što će mi isto tako brzo dosaditi, kao što je zima. Ta borba koju osetim često, ne samo u kontekstu smene godišnjih doba, već i u svakodnevnici, uhvaćena je i ispričana ovom kompozicijom. To je nešto što mi retko polazi za rukom - da u jednu kompoziciju ubacim jedno jedino osećanje kojim će se baviti, i time je ne preopteretim sadržajno.

Iako je kompozicija nastala pre dve godine, stajala je zaboravljena veći deo vremena, među ostalim nedovršenim stvarima - u najtužnijem folderu ikada napravljenom: "Nedovršene stvari." Oživela je onog trenutka kada sam shvatio da nema potrebe za "dovršavanjem", da je savršena baš takva kakva je, iako tehnički nije bila najbolje izvedena. To je u ovom slučaju odgovaralo celom kontekstu, jer sam je doživljavao kao nešto najličnije što sam ikada napravio. Zato nije bilo potrebe da zvuči čisto, profesionalno odrađeno, ili da liči na bilo šta što volim. Zvučala mi je prljavo, prepuna sviračkih grešaka, sa katastrofalno postavljenim efektom reverb-a (i dalje smatram da je prejak), ali je zvučala iskreno. Endless Summer sam ja od pre dve godine, i tako treba da ostane.

Sam naziv kompozicije, Endless Summer, preuzet je od Christian-a Fennesz-a, poznatog austrijskog muzičara, čije me je delo inspirisalo da napravim sopstvenu interpretaciju tog osećanja. Taj sam naziv između ostalog odabrao i zbog njegovog ironičnog karaktera u datom trenutku, pošto sam komponovao u sred zime i snega. Ta doza ironije nastavila se i za vreme snimanja video materijala - kada sam nakon par lepih sunčanih dana rešio da odem da snimim jedan pejzaž pod sunčevom svetlošću, baš su se taj dan skupili oblaci na nebu i prekrili ga celog, tako sam materijal za kompoziciju o letu snimao pod oblacima i kišom. Već sam tada razmišljao da ću morati opet da dolazim na isto mesto kako bih snimio isti pejzaž, samo sa lepim vremenom. Desilo se, ipak, kada sam kasnije pregledavao snimljeni materijal, da je snimak bio baš ono što mi treba - nebo je bilo prekriveno oblacima - sa jedne strane sivih, a sa druge strane šarenih, iza kojih je stidljivo virilo Sunce. Oblaci su davali kontrast na horizontu koji ne bih postigao pod vedrim nebom. A samo Sunce je zračilo te jačine da na kameri nisam imao nikakvih problema da uperim objektiv pravo u njega. Snimak je bio, u najmanju ruku, magičan. Nisam znao da moja kamera može uhvatiti toliko čudnih boja. Najvažnije: nije mi bilo žao što sam pokisao.


endless summer, verzija 3, by SRX

16. 5. 2010.

Scarlet letter

„Srećna podudarnost ili ništa u životu nije slučajno?“

Svakim ponovnim gledanjem nemog filma „Skarletno slovo“ pokušavao sam da „izrežiram“ muziku koja bi adekvatno nadopunila vizuelnu strukturu filma. Odsustvo agresivnosti u filmskom postupku, toliko prisutne na filmskom platnu današnjice uz pastoralnu atmosferu je presudno uticalo na smer kojim će se moj kreativni impuls razvijati. Višesatnim gledanjem scena počeo sam da kroz detaljnu analizu dobijam osećaj lične povezanosti sa delom - film sam sve više prepoznavao kao sopstveno delo. Svaki skriveni pokret ruke, izraz lica, gesta, delovi scenografije su počeli da mi deluju izrazito poznato. Sa druge strane, muziku koju sam krenuo da radim za film više nisam prepoznavao kao svoju, a ni kao odgovarajuću za film. Neminovno je bilo da i pored veoma ograničenog vremena koje sam imao, odbacim prvobitnu ideju o kombinaciji elektronske muzike uz upotrebu originalnih semplova.

Proteklih godina komponovao sam čitav niz kompozicija (do sada neizvedenih) inspirisanih prirodom kombinujući idiomatiku jazza i groove muziku sa klasičnim pristupom pod jakim uticajem impresionizma. Bez želje za mistifikacijom, ispostavilo se da su te napisane note po atmosferi i emociji koju nose čekale na ovaj film. Srećna podudarnost ili ništa u životu nije slučajno?

With smile, Daydreamer

"Interferencija 2" - celuloidna muzika
20.maj - Velika sala Doma kulture Studentski grad u 21h

Interferencija je interaktivni medijski projekat u kome se sureću dva medija: nemi film i savremena muzika. Film Scarlet Letter, režisera Viktora Šestrema (Victor Seastrom 1879 - 1960), iz 1926. god. Glavne uloge: Lilijen Giš i Lars Henson.
Muziku izvode Daydreamers:
Pavle Popov – gitara 
Srdjan Popov – bass
Dejan Marković - violina 
Aleksandra Bengin - perkusije

10. 5. 2010.

Daydreaming Birds


"Ne možemo sumnjati u to da životinje vole muziku i bave se njome. To je očigledno. Ali izgleda da se njihov muzički sistem razlikuje od našeg. To je jedna druga škola... 
Mi nismo upoznati sa njihovim didaktičkim delima. Možda ih i nemaju." 
Erik Satie

6. 5. 2010.

O indijskoj muzici


Indija – Osnove Rage
Dvadeseti vek je doneo dosta umetnika, filozofa, pisaca koji su bili zainteresovani za Indiju.
Tip indijske muzike (koji sa današnjeg aspekta privlači najviše intesovanja) je severnoindijska klasična muzika. Za nju je specifična forma rage (Rāga). Raga je svetovna kompozicija koja se ranije izvodila kao neka vrsta obreda.
Raga na sanskritu znači boja ili raspoloženje, pri čemu izvodjači jako paze na atmosferu svake rage, odnosno drugačije ih izvode. Ne postoji ista raga – čak i ako su one iste po broju i rasporedu tonova (swaram – naziv za fiksirani modus, koji može imati pet, šest, sedam tonova), muzičar mora da obezbedi razliku kod slušaoca (bhava – osećaj, emocija, posvećeno stanje svesti), pokušavajući da ga subjektivne impresije ne sputavaju.
Postoji veliki broj raga i one se dele na različite načine – na osnovu doba dana kada se izvode (jutarnja raga, večernja raga…), na bazi rasporeda tonova u skali (po čemu su osnovni modusi jako slični evropskim starocrkvenim modusima), muške i ženske rage… Postojalo je više od 300 raga, ali kroz vekove su zaboravljene - ostalo je oko 100, koje se i danas izvode.
Ranije, svaka raga se izvodila u predvidjeno vreme kada je konceptualno imala najviše efekta npr. Jutarnja raga. Danas izvornu ragu možemo čuti na retkim mestima u Indiji, jer su muzičari znatno promenili početnu ideju. Virtuoz na sitaru – Pandit Ravi Shankar je najzaslužniji za promociju indijske muzike širom sveta. Najveću popularnost je stekao u Americi za vreme Woodstok festivala i svojim poznanstvom sa grupom The Beatles, pogotovo sa George Harrisonom, koga je i učio da svira sitar nakon raspada benda. Njegov kolega, virtuoz na tabli - Zakir Hussein je takodje značajan za ekspanziju indijske muzike.
Ravi Shankar je po uzoru na evropske koncerte preneo tradiciji rage koja se svirala izmedju naroda u koncertne sale i svirao pred većim brojem ljudi. Muzički – raga ima tri dela (uvodni, središni, finale – specifično za najkorišćeniji oblik “Ragam Thanam Pallavi”), pri čemu je njihovo trajanje znatno prošireno u odnosu na ranija izvodjenja. Uvod je meditativan. Solista (sitar, zurla, vokal, bansuri flute…) iznosi melodiju rage uz pratnju drona (osnovni ton rage) i ustvari pokazuje svoju muzikalnost, pevajući ili svirajući jako raspevano. U središnjem delu se uključuje tabla, odnosno ritam, kada zajedno izlažu temu. Finale je ostavljeno za pokazivanje virtuoznosti i veštine.
Postoji nekoliko glavnih komponenata koje sačinjavaju ragu – osnovni ton (drone), tonalni sistem ili broj i raspored tonova u skali (swara), tonovi u skali sa ne odredjenom intonaciom (śruti – što znači “onaj koji se jedva čuje”), ornamenti (gamaka), ritam (tala) i glavni tonovi u ragi.
Improvizacija
Ono što razlikuje indijsku klasičnu muziku od evropske je improvizacija. Improvizacija je esencialni aspekat u ragi; “muzika imaginacije” (manodharma sangeetham).
Postoji nekoliko tipova improvizacije:
Alapana je ekspozicija rage koja se vodi melodijski, bez ritma. Izvodjač postepeno najavljuje glavnu melodiju rage, pevajući prvo u donjem registru sa povećavanjem tenzije ka gornjem. Alapana znači komunicirati, razmenjivati. Može trajati i do 45 minuta. Tempo i kompleksnost obrazaca se postepeno usložnjava prema kraju.
Niraval je forma improvizacije kojom solista pokazuje svoju muzičku imaginaciju. Sastoji se od kratkih delova rage, koji se melodijski i ritmički variraju u nedogled. Labilne je strukture, solista repetativno varira par tonova iz rage, dajući ih uvek drugačije, naglašavajući sam osećaj - “bhava” rage. Najčešći način ritmičkog variranja je sažimanje u smislu da četvrtine postaju osmine, osmine postaju šesnestine…
Kalpanaswaram sadrži improvizovane ritmičke i melodijske pasaže koristeći swaras (solfa silable – za razliku od “do, re, mi, fa…”; oni koriste ”sa, ri, ga, ma, pa, da, ni”). To je jedini deo kada solista može da izadje iz melodijske i ritmičke strukture rage, odnosno kada koristi fraze koje je stekao tokom godina bavljenja muzikom. Takodje podrazumeva veliki broj ornamenata “gamaka”.
Thanam je jedan od najbitnih delova rage, javlja se kao integralni deo u ragam tanam pallavi. Originalno je osmišljen za trzački instrument veena, ali se obično izvodi ritmizovanim pevanjem slogova tha, nam, thom, aa, nom, na…
Ragam Thanam Pallavi je vidno duža forma rage koja se izvodi na koncertima. Sačinjena je od ranije navedenih formi improvizacije. Prvi deo je Alapana, drugi Thanam, treći Pallavi. Pallavi je finale i jedini deo rage koji komponuje izvodjač. On se manipuliše na bilo koji od ovih načina improvizacije.
Uticaj indijske muzike
Ceo niz muzičara iz različitih sfera i žanrova su se interesovali za indijsku muziku i kulturu.
Po mom mišljenju jedini muzičar koji je stvarno razumeo indijsku muziku i ozbiljno se bavio njome je britanski fusion gitarista John Mahavishnu McLaughlin. Posle par izdatih solo izdanja je otišao u Ameriku, gde je sa Miles Davisom svirao na legendarnim izdanjima iz Majlsovog fusion perioda - In a silent way, Bitches Brew i Jack Jonson. 1970. godine uzima prezime Mahavishnu i osniva bend pod istim nazivom. Muzika koju je tad komponovao je bila irazito kompleksna, sa eklektičnom miksturom jazza, rocka i klasične indijske muzike. Veliki pomak ka razumevanju indijske muzike je ostvario osnivajući grupu Shakti. U osnovi Shakti je bio trio: McLaughlin – gitara; L. Shankar (nećak Ravi Shankara) na violini; Zakir Hussain – tabla.
George Harrison, glavni gitarista grupe Beatles je takodje bio zaslužan za ekspanziju indijske muzike. 1960. je otišao u Indiju, gde mu je časove iz sitra držao Ravi Shankar. Prvi put je upotrebio sitar u pesmi Norwegian Wood.
Medju ostalim muzičarima koji su se interesovali za indijsku muziku su John Coltrane, Miles Davis, Erik Truffaz, Donovan, John Cage… Medjutim, čini mi se da je njima bio zanimljiv sam akustički zvuk Indijske muzike, nego udubljivanje u koncepte i ideje Indije.
With smile, Daydreamer

4. 5. 2010.

Prvi pogled na garažu

"kod koji otvara sva vrata"